Jučer je jedna divna humanitarka na našem zidu napisala: “Kad ovo radiš – srce se brže troši, brže stari.”
Pa se pitam koliko je moje ostarilo, kako uopće još suza imam.
Ovo nije moj prvi dolazak u Afriku, a ni zadnji. Presuše li suze vremenom i želim li da presuše? Je li to uopće moguće? Ako se to dogodi – jesam li tada postala čvršća? Nedodirljiva? Hladnija na tuđu muku i potrebu?
Hoću li sa istim žarom moći raditi ovo što radim? Hoću li i dalje sanjati situ djecu?
Hoćemo li Slavica i ja uspjeti u svom naumu da ih hranimo više, koliko im treba?
Ostati čovjek dok se sve raspada oko tebe? Biti dovoljno jaka, plakati i raditi.
Što sam starija, to sam svjesnija koliko malo mi je potrebno.
Jako malo.
Ostalima treba više.
Djeci najviše.
Umišljam li da dajem sve od sebe da Putokazi napreduju? Možda mogu još.
Da više djece bude sito, a ne na rubu gladi.
Pojam ruba baš mi nije jasan, to sam od nekoga preuzela. Ovdje su gladni s obje strane ruba.
Kakav paradoks života – da me jede njihova glad. Cijelu. I srce, i dušu, i tijelo.
Srce mi je tužno, duša raskidana, tijelo boli. Svi mi organi plaču.
Ne odustajem
I jutros sam ustala rano.
Osjećam kako nemam snage za napisati ni slovce, ni crticu, ali novu snagu mi daje pomisao da će možda par današnjih riječi dovesti novog kuma, možda će mu srce dotaknuti neka riječ koje sad nisam ni svjesna.
Pa pišem… Pišem sebi da sam živa, pišem vama da ne brinete, pišem sadašnjim i budućim kumovima da znaju tko im djecu pazi – dvije žene koje se na kraju svijeta bore s vjetrenjačama.
S izgladnjelošću djece, pretučenim majkama te iste djece, seksualno zlostavljanim djevojčicama.
Pokušavamo spasiti što se spasit dade. Još pokoji život, mada se ponekad upitam zašto ga i zovu životom.
Znam samo jedno – ne odustajem!
Ne smijem. Ne mogu dozvoliti da ostanu sami.
Pa neka i plačem, plakat ću i raditi dok dišem.
