Na ekonomiji sam učila kako uvijek, ali uvijek treba ulagati u marketing.
Učili su nas na primjeru Coca Cole – kako bez obzira na to koliko je njihov proizvod poznat – u marketing ulažu i dan danas. Istina.
Svi znate da smo neprofitna Udruga. Svi znate da nismo platile niti jedan oglas za reklamu.
Čuj… da reklamiramo glad? Kako da to platimo? Kako da sročim oglas tuge?
Nešto sasvim drugo pokrenulo je cijelu lavinu.
Jedan zagrljaj.
Jedan zagrljaj Revocata i mene.
I jedna želja, Slavičina i moja, da usred Covid pandemije, erupcije vulkana i potresa, ipak prijeđemo pola zemaljske kugle i vidimo djecu.
Pisala sam već koliko nam je papira bilo potrebno za to putovanje. Koliko pečata, dozvola, testova, cjepiva…
Ali, ustrajale smo.
Ne znam više odakle se nam se sve ljudi nisu javljali s podrškom: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija, Slovenija, Njemačka, Austrija, Belgija, Švedska, Irska, Švicarska, Crna Gora, Australija, SAD, Italija, Norveška, Nizozemska, UK, Danska, Kanada, UAE, Belgija, Francuska, Češka, Meksiko, Španjolska, Mađarska, Finska…. da ne nabrajam dalje.
Pa tako ništa od marketinga, bezveze sam to i učila.
Jedan zagrljaj ljubavi učinio je čudo.
Djeca rastu od zagrljaja, čuda se događaju, ljubav budi svijet, pokreće svijet. Iskrena, nježna i jaka.
Da, pisala sam nedavno kako sam spremna i glavu izgubiti, samo da dođemo do te djece. I Slavica isto. Kažu da sreća prati hrabre. Rekla bih – ljubav prati sve dobro.
Samo… tu nema mjesta za sjedenje i odmaranje. Sve motivacije ovog svijeta ne vrijede bez motivAkcije. A motivAkcija smo svi mi, dragi Putokazi.
Granice ne postoje. Izmislili su ih neki ljudi iz fotelja da bi mogli raditi što im se prohtije.
I ne… niti nebo nije granica. Granice nema, i neće je u mojoj glavi nikada biti.
Jednostavno je nemam ni u mislima ni u srcu. Nije zarezana, ni upisana u meni nigdje, niti će ikada biti.
Ne treba mi. Ono što imam to i dijelim.
I toga više želim.
I to raste.
Ljubav za svih.
