Nema te emisije o uređenju doma, koju sam preskočila. To baš volim. Svoj dom sam doslovno naprlitila da bude k’o Božić u Beču. Svaki, ali svaki dom treba biti dostojan čovjeka. Da bude sretan kada ulazi u njega.
Da sve stvarčice, godinama brižno birane, gode oku i duši. Da sve uspomene podsjećaju na neki lijepi događaj i ono najvažnije… da energija koja struji kroz njega donosi mir i spokoj sreće i sigurnosti. Ne treba more novca za to. Treba more želje, pinkica znanja i puno volje i strpljenja.
2017. kada sam prvi put otišla u Afriku, ušla sam u prosječnu afričku kuću da vidim kako žive. Nisam se zanosila ili vjerovala da će biti dobro, zapravo sam unaprijed znala da će biti loše, ali…
Do sada sam obišla, ne znam koliko afričkih kuća. I svaki, ali svaki put pomislim – pa dosad sam napokon ojačala, oguglala. Neće me ponovo slomiti, jača sam ja od svega… Ja sam majstorica laganja same sebe.
Jučer mi Jure pošalje sliku jedne bogatije afričke kuće. Doma. Pa da sebi dozvolim još jedan masakr duše – pomno proučavam detalje s fotografije te kuće. I što ovdje da opišem? Zidove? Podove? Namještaj? Uspomene? Najbolje – ništa.
Od sobe pa do kuhinje… Energija? O tome bih mogla pisati: Mrtvo. Tužno. Bolno. Plačno od tolikog neimanja ničega.
Kada ih je Jure pitao što bi htjeli, odgovor koji je dobio je takav da bi slomio i najjačeg: Sve je ok, ne treba nam ništa… naše dijete jede u školi.
Zahvalnost za prehranu djeteta je ogromna. Strah ako bi bilo što pitali za svoj dom, pa da dijete izgubi ono što dobiva – još je veći. Zastrašujuće užasan.
Znam da neki od vas pokazuju sve te slike djeci u Hrvatskoj. Kako da naša djeca u to povjeruju – kada ja, odrasla i iskusna, što svojim očima gledam – ne vjerujem.
Dom dostojan čovjeka – Putokaz za Afriku
Dom dostojan čovjeka – Putokaz za Afriku
Dom dostojan čovjeka – Putokaz za Afriku
