4 godine ne jedem grah

4 godine ne jedem grah, rižu samo ponekad. Ranije sam uvijek govorila onu narodnu „mudroslovicu“ – ne rodilo što ja ne volim. I stvarno, tako je bilo sve do prije 4 godine.

Ovo na fotografiji je ručak za naše mališane: grah i riža, a ono gore na samom vrhu je nešto… što nemam pojma što je. I tako svaki dan, osim što se ono nešto na vrhu promijeni, a nekad ne bude ništa.

Grah kuhaju drugačije nego mi. Rižu slično kao mi, ali pravilnije – kako bi rekli masterchefovi. Jedan obrok. Da prežive. Nema 2, nema 3, nema 8 sljedova, i znam da je za sada to nemoguće promijeniti, jer jednostavno – nemaju više. Kao da im ne pripada… A pripada im, zaslužuju i po 10 sljedova, pa i uz one dodatke „na posteljici od maslačka“… Ma, sve!

Kad ugledam grah prođu me trnci kroz kičmu, jer to mi je jedna od prvih tužnih asocijacija na Ruandu. Oni ne-gladni, sretni što imaju barem to, a ja i dalje nesretna zbog graha. Ako djeca koja nisu dio Putokaza jedu 2 do 3 puta tjedno, a naša svaki dan – već bih trebala biti sretna. Ali nisam.

Sretna sam što su živi i što idu u školu. Kada sam prvi put ušla u vrtić koji smo preuzimali za skrb, djeca su jela tekuću kašu u šalici od 2 dcl. I to je bilo sve. Za cijeli dan. Vrtići su imali barem to, a škole ništa. Kažem ja ravnatelju škole – Mijenjamo ovo! Kaže meni ravnatelj – Ali, jedu…, gledajući me u čudu, dok ja u još većem gledam njega.

Dok smo se tako oboje čudili, ja počnem pisati spisak. Hoću da imaju i po čašu mlijeka, skuhano jaje, banane, keksiće. Da im se voće mijenja. Ravnatelj mi odgovori – Oni vole tu kašu. Odgovorim i ja – Voljet će i ovo. Neka probaju. Maleni su… treba im.
Ravnatelj kaže – Mi tako ne radimo. Odgovorim mu – Radit ćemo!

Pokušao mi je objasniti kako ne samo u Ruandi, već u svim Afričkim zemljama – tko ima kašu u vrtiću – to je vrh. Pokušala sam mu objasniti da može bolje i da nad vrhom ima vrh.
Toliko sam se nagledala napuhanih stomačića od gladi, od plinova što se stvaraju kada ne jedeš.

Danas vrtićka djeca jedu sve s našeg spiska. Prvi keksić u životu, jaje, mlijeko… Djeca Putokaza.

I vjerujte mi, ne znam bi li plakala ili se smijala. Kao, trebala bih biti sretna što smo nešto promijenili na bolje. Ali… još tisuće i tisuće djece nema ništa za jelo. Putokaz stvarno radi “brzinom munje” da nahrani što više djece, ali i munja za sve ove potrebe izgleda spora. Barem meni. I barem ljudima koji razumiju. Putokazima.