Već osam dana provedenih u Africi, a ne mogu doći do malca koji je pokrenuo Putokaz.
Revocata sam ugledala prvog dana kada sam ušla u selo 2017. g.
Bio je u užasnim dronjcima, nosio mami šiblje za potpalu. Hlačice su mu bile vezane konopom. Onim poštanskim.
Tu sliku ne mogu zaboraviti.
Revocat tada nije znao ni riječi engleskog progovoriti. Ja ću kinjaruđanski naučiti za nekih 30 godina, ako i to.
Slomile su me emocije.
Sreća i sapun
Ni erupcija vulkana, ni potresi, ratovi, pandemije, ni izbjeglice… ništa me nije potreslo kao kad sam, nakon toliko vremena ponovo ugledala Revocata.
Promijenio se, uozbiljio, narastao i postao nekako nježniji. Priča mi o svemu. Škola u koju ide ne pušta ga vani, pa smo se uspjeli samo nakratko vidjeti.
Sutra sam potpisala i predala papire da mi ga puste… bar na jedan dan. I obećala da ću platiti covid-test kad ga vratim.
Potpisala bih i pristala na sve… ali baš sve, samo za taj jedan dan.
Danas već dobro govori engleski. Priča mi da se predomislio… da više ne želi biti IT stručnjak, već menadžer.
Nasmijem se… i govorim mu: „Šta ti je… pa tko će onda meni pokazivati i učiti me? Ionako pojma nemam s tom vražjom tehnikom, a ovdje u Africi mi se sve još više spetlja. I… znaš li ti uopće što radi jedan menadžer?“
Kaže znam. Pitam što?
A on odgovori: „Kupuje koze, krave, grah, rižu… i hrani djecu.“
Gledam ga i kažem: „Da. To radi.“
Onda mi šapne: „Znaš, ukrali su mi sapun ovdje u školi.“
Ja u tom trenu ne znam bi li se nasmijala ili zaplakala.
Primijetio je to moje ni vamo ni tamo, pa me pita: „Jel se ljutiš?“
Grlim ga i kažem: „Slušaj ti, menadžeru moj… kupit ćemo šleper sapuna! Kupit ćemo sve sapune svijeta. Sva će djeca biti čista i sita, ništa ti ne brini.“
Sreća i sapun
On me gleda i pita odakle nam novac.
A ja na to: „Pa, jesmo li menađeri ili nismo?!“, pa dodam, „Ali za početak ćemo kupiti tebi.“
Nema drugih želja. Želi samo sapun, a meni se duša kida na komadiće.
Ništa, ali ništa drugo nije tražio.
Samo da provedemo zajedno dan. I jedan sapun.
