Jučer.
Sinoć smo zaspale u 18.30.
Nakon 27 dana Afrike, jučer je bila zadnja podjela – svega.
Iscrpi vrijeme, iscrpi rad, obamrla su nam tijela, ali i psiha je umorna nakon svih napetosti u kojima često u minuti treba odlučiti o mnogo stvari istovremeno.
Afrika je “zahtjevna” zbog ogromnog siromaštva. Svima treba sve i, svima to sve treba što prije.
Jučer sam pisala kako kiša nije padala već 22 dana, pa sam se molila da ne padne bar još 3 sata, da nam ne pokisnu madraci koje trebamo podijeliti.
Pri kraju dana, negdje oko 18.00 sati, nabavile smo vodu za školu. Vodu koja život znači.
Napokon će imati i vodu. Ne može bolje zar ne?
Prvi put smo zaspale bez užasnog stresa.
Dobro jutro, Putokazi.
