Kršenje zakletve…
Dobro se sjećam jedne priče moje majke, od prije nekih 35 godina.
Moja majka rođena je 1939. godine. Bila je dijete čije se djetinjstvo odvijalo u vrijeme 2. svjetskog rata i poslijeratnih godina, obilježenih siromaštvom i neimaštinom. Pričala mi je kako joj je mama sašila hlače od nekakve stare dekice i kako su joj hlače bez prestanka bockale i grebale kožu, ili kako je jednom pojela više marmelade nego što je smjela, pa za to dobila i batine više no što je trebala… ali ipak mi je najdraža bila priča o cipelama.
Jako je htjela nove cipele. Moja baka, njena mama, obećala joj je kupiti ih. I kupila je. Nove, novcate cipele – broj 40. Ne bi to bilo ništa čudno, ali moja majka i danas ima broj noge 38. A tada? Mogla je je imati 32, 33… najviše 35. Baka je rekla: „Noga će još rasti…stavit ćemo novinskog papira.“
Razmišljala sam o takvoj grozoti, pokušavala sebe zamisliti u toj situaciji, ali nije išlo zamišljanje, išle su samo suze. Tad sam sebi obećala: „Nikada, ali nikada neću biti siromašna!“ Nikada i nisam bila. Nikada ni sebi ni svojoj djeci nisam kupila ni pola broja veće. To je bila neka moja tiha zakletva – ne kupovati veće cipele!
Prekršila sam je.
Ovdje u Africi kupujem i broj, i dva broja veće, i otprilike, i svakako… I sve budu dobre, sve pašu i sve odgovaraju… Život se zna našaliti s našim zakletvama, pa ti pošalje da vidiš kako ima još puno goreg od onog što si zamišljao.
Kao na ovoj fotki… pa poklanjam bilo što, samo da ta nogica ne bude bosa.
Kršenje zakletve
