Pomislim jutros – teško mi je reći da sam se vratila.
Nije prošao ni jedan dan (osim onog dok smo letjeli), u kojem nisam bila potpuno uronjena u Afriku.
Prolazeći kroz slike, uvijek zastanem nad ovom… i jutros mislim… Baš ovako se osjećam. Baš kao on. I baš tako klečim u strahu, radosti, iznenađenju, očekivanju… u valovima svakojakih emocija – jer na vidiku je Putokaz.
Na leđima mi je teret čekanja svih onih koji su uputili zahtjev za kumstvo, svih starih kumova za koje treba razvrstati i podijeliti fotografije… a sve se broji u tisućama. Ne želim i ne smijem nigdje pogriješiti, ništa ne može brzo, a svaka fotografija djece koje pripremam uz liste, kao da šapće požuri… mi čekamo dane u kojima nećemo biti gladni… I kroz sve se dodatno uvlači žamor nestrpljivosti budućih kumova.
Mi nikada nećemo odustati
Sve u meni poželi čarobni štapić kojim bih usrećila svakoga… ali ja sam samo obična žena koja ne želi pogriješiti.
Tako iz dana u dan, pognuta nad stolom poput šegrta Hlapića, nastavljam spajati fotografije i liste: ispiši ime, obilježi sliku, upiši razred, školu… kreni na slijedeću…
Iznenadili ste nas brojnošću, proizveli radost i nadu u nama. Iznenadite nas i strpljenjem, jer iza svake fotografije koju spojim s imenom, stoji jedan život, uskraćen za ono osnovno – sitost. Iza svake sličice je mogućnost da to promijenimo. Iza svake je prevelik razlog za neodustajanje.
I zato iz dana u dan, bez odmora zaranjam u sve to, kako bi putokaz milosti dotaknuo i vas koji čekate. Zato kleknem uz vašu nestrpljivost i molim vrijeme za milost, jer svako novo dijete spašeno od gladi neprocjenjivo je, a njegova radost iz daljine obasja sve nas.
Mi nikada nećemo odustati, nemojte ni vi.
Slavica.
