Majka sam troje djece. Baka šestero unučadi. Najnježniji na svijetu su mi dječji obrazi i ruke. Naljubila sam se ih kod moje djece.

Prošla sam svijeta i svijeta, naradila se kao poduzetnica, nagledala se bogatstva i siromaštva, ali tek sam 2017. primijetila i počela gledati afričke dječje ruke.

Ovo na fotografiji je Revocatova ruka u mojoj. Držim je prvi put.

Sjećam se tuge koja me tada prožela. Trnci niz kičmu i pomisao: „Zašto dječak od 8 godina ima ruke starca? Zašto dječak od 8 godina ima ruke koje kao da su radile 80 godina?“

Da… već sam pisala o tome kako sam u tom trenutku bila spremna izgubiti glavu, ponos, sve… da barem on nema takve ručice. S tek 8 malih godina, ručice ispucale od čupanja šiblja, umorne od nošenja kanistara vode, potrošene od rada u polju.

Nagledala sam se dokumentaraca o Africi. Nagledala sam se “lažnih divota“ koje pokazuju kako ta djeca super plešu i skakuću. Da… plešu kada ih netko plati. Tad daju sve od sebe za samo 1 dolar.

Nagledala sam se divnih afričkih djevojčica našminkanih i snimljenih u nekom studiju u Chicagu ili New Yorku.

I sve je to laž. Bezočna laž da bi snimatelji svega toga umirili sebe i druge. Da nije sve “crno” u Africi.

A crno je, da ne može biti crnje.

Fotografiraju im oči i zube. Istina je da ta djeca imaju lijepe zube, ali imaju i najtužnije oči na svijetu.

Malo bolje pogledajte fotografije. Nikad nitko ne spominje te ruke. Ja ću.

Nema photoshopa, nema šminke. Tako je, kako je. Njihove ruke su najtužnije i najumornije na svijetu.

Kad mi kažu da ima gladne djece i u Hrvatskoj, preskočim odgovor. Ili samo kažem „aha“.

Što da pričam? Da je svako drugo afričko dijete gladno, ali zaista gladno. Da jedu dva do tri puta tjedno, da ih smrtnost od gladi kosi više od Covida, da to traje desetljećima. I da nemaju ni kontejner – da bi nešto iz njega izvukli. Da nemaju ni struje ni vode.

Jutros sam se probudila s tužnim mislima.
Idemo u Kondo, još siromašnije od ovog mjesta gdje smo sad. Unaprijed mi tuga dolazi, sustiže me. Zbog dječjih ručica.

Pa se mislim, zašto ovaj svijet govori o svemu i svačemu, a ne govori o tim ručicama? Ima ih svugdje, bijelih, crnih, žutih, ručice koje samo za preživljavanje rade do iznemoglosti rade.

Je li nam neugodno govoriti o tome? Da sakrijemo sve ono što smo uništili? Da pod tepih gurnemo ono gdje smo svi zakazali?

Ja nemam drugo objašnjenje. Nemam.