Želja na entu

Sjećam se dobro onih dana kada smo Slavica i ja pokrenule Putokaze.
Rekla sam joj: “Čuj… uzimamo desetoro djece i spašavamo ih. Ne možemo više.”

Gleda mene Slavica i kaže: “Aha.”

Sjećam se dobro kad me moj pokojni otac kasnije pitao koliko imam te djece u Africi. Rekla sam: “260“. Kaže tata: „Oho, 26. Pa puno je to…“

“Ne tata, 26, nego 260.”

A on mi na to kaže: „Aj molim te… bar ne minjaj selo u kojem si.”

Sjećam se kada me jedan naš ambasador pitao: “Koliko vam je još djece ostalo u toj prvoj školi, da ih trebate zbrinuti?“

Ja: “650.”

On – Uzdah.

Ja: “Ma, riješit ćemo mi to.”

Sjećam se jedne divne novinarke koja me pitala: „I… za koliko djece se sada brinete?“
Ja kažem: “950.”

Kaže mi ona: „Gospođo, pa to je puno…”

Ja se nasmijem i kažem: „Da… samo ovisi s čije strane gledate – naše ili dječje.”

Želja na entu

Sjećam se i jednog kuma iz Livna koji je u par dana našao još 200 kumova s kojima smo uspjeli probiti onu zamišljenu granicu (koje zapravo ni nema) – od 1000 djece.

I tako su vam, dragi moji, Putokazi započeli svoj put.

Kako sam jučer napisala – mic po mic.

Nema ništa na brzinu, ako želite da bude sve kako treba.

Svako dijete treba pažnju, svaki kum treba pažnju. Treba vremena, treba želja, treba strpljivost.

I sve dolazi na svoje mjesto.

Nikada ni ja, ni Slavica nikoga nismo pitale – hoćeš li biti kum/kuma?

Naše je da ispričamo što radimo. Čovjek to nosi u sebi ili ne. Na želju mislim.

Nitko i nikad ne smije ovdje biti na silu. Već iz želje za pomoć ovim našim malenim dijamantima.

Jer kako je netko davno rekao – A što zna želja što je nemoguće. To je stvarno istina.

Želja na entu