Mali Princ kojeg sam upoznala jučer u srcu Afrike.
U daljini sam ugledala dijete kako šeta i pomiluje svako stablo kraj kojeg prođe. Trnci su mi prošli niz kičmu. Mislim se, Bože… cijeli je u dronjcima, nema ništa, a tako se ponosno drži, mirno hoda i miluje stabla.
A nisu ruže, ovdje ruža nema.
To može raditi samo Mali Princ. Nitko drugi.
Nikada nisam vidjela takvo nešto. Hodam za njim, nadajući se da će ta milost ljubavi prijeći i na mene. Sustignem ga i uhvatim za ruku. Pogleda me i kaže na engleskom: „Odakle si došla, što radiš ovdje? Zašto si bijela?“ Odgovorim mu: „Ja sam ti jedno, malo drugačije stablo. A zašto to radiš? Zašto miluješ drveće?“
Spremno odgovori: „Da brže rastu. Daju nam hlad. Volim stabla.“
„Što još voliš?“, pitam ga.
„Mamu i tatu“, kaže. „Sestre, braću… i stabla. Drugo i nemam.“
Nije tužan, već nekako starmal. Pokušavam se sabrati, ne ispuštam mu ruku i vodim ga u hlad iza škole, da izvadim iz torbe sve što imam i da mu dam. Nemam puno. Jednu bananu, malo kruha, vodu i narukvice.
Mali Princ
Promatram ga i zasramim se. Toliku mirnoću odavno nisam osjetila. Moja se valjda izgubila, kontaminirana svijetom odraslih. Ja ne milujem stabla.
U mislima potvrđujem sebi – Ovo je definitivno Mali Princ!
Nije dozvolio da moja uznemirenost prijeđe na njega. Možda se plašio da ga ne pripitomim, a onda bi zaplakao.
Osjećam da mu duša starija od moje. Ne zbunjuje me taj osjećaj, čovjek srcem bolje vidi.
Želim tu njegovu smirenost, poželim da opet budem dijete koje voli stabla. Pa svi smo bili djeca, samo se toga više ne sjećamo. Djeca koja opraštaju odraslima, a moraju im puno toga oprostiti, jer zaista nema toga što odrasli nisu uspjeli pokvariti.
Moja sreća je ogromna, našla sam ga, našla sam ga nakon toliko godina. Našla sam Malog Princa koji je sa svoje planete pao na ovu našu. Gdje ima svega, a nema ničega.
Gdje mi je taj Mali Princ poklonio nešto najviše i najbolje što je imao. Mir. Onaj mir koji sam sama sebi odavno oduzela.
Poželim snažno da me više nikad nitko ne pripitomi. Jer tad gorko plačem.
