U Kondu su me jučer okružila djeca iz sela.
Fotkala sam, onako impulzivno, bez plana. Poslije pogledam fotografije i ugledam dječaka u majici s likom Batmana.
Pa se mislim, ti si dušo jači i veći od njega. Ovako kako ti “ne živiš” – on sigurno ne bi mogao.
Nitko me ne može uvjeriti u suprotno, jer pretežak je afrički život. Posebno djeci.
Toliko tuge su mi se oči ovdje nagledale, za 100 života. Toliko gladi, za 1000 života.
Ne znam zašto svijet spava. Zašto svi doslovce ne vrište, hej umiru nam djeca od gladi!
Je li to zato što misle kako to nisu “njihova” djeca? A jesu. O, itekako jesu.
Zar napokon nismo svi shvatili da rastemo jedino kad pomažemo drugima?
Ne, ne želim biti maleni žir, želim biti gorostasna sekvoja!
Ljubav se zove imenom vašim, dragi Putokazi.
